Priznanje

Poslušajte ovo poglavlje:
“Tko krije prijestupe svoje, neće biti sretan; a tko priznaje i ostavlja, dobit će milost.”
(Priče 28,13)
Uvjeti za dobivanje Božje milosti su jednostavni, pravedni i razumni. Gospod ne zahtjeva od nas da se izlažemo mukama da bismo dobili oproštenje grijeha. Ne moramo odlaziti na duga i zamorna hodočašća, ili obavljati mučne pokore da bismo svoju dušu preporučili nebeskom Bogu ili okajali svoje prijestupe, nego onaj koji priznaje i ostavlja svoj grijeh dobiva milost.
Apostol kaže: “Ispovijedajte, dakle, jedan drugome grijehe, i molite se Bogu jedan za drugoga, da ozdravljate.” (Jak 5, 16) Priznajte svoje grijehe Bogu, koji vam jedini može oprostiti, a svoje pogreške jedan drugome. Ako ste uvrijedili svoga prijatelja ili susjeda, treba da priznate svoju krivicu, a njegova je dužnost da vam od srca oprosti. Zatim treba da potražite oproštenje i od Boga, jer je brat koga ste povrijedili Božje vlasništvo, te ste ranjavajući njega zgriješili i njegovom Stvoritelju i Otkupitelju. Taj se slučaj iznosi pred jedinog pravog Posrednika, našeg velikog Prvosvećenika, koji je “u svemu bio iskušan –
slično nama – izuzev grijeha”, koji “suosjeća sa našim slabostima” (Hebr 4,15- Čarnić) i može nas očistiti od svakog traga bezakonja.
Oni koji nisu ponizili sviju dušu pred Bogom priznanjem svoje krivice, nisu ispunili ni prvi uvjet da budu primljeni. Ako se nismo istinski i neopozivo pokajali, ako u dubokoj poniznosti duše i skrušenosti srca nismo priznali svoje grijehe, grozeći se svoga bezakonja, mi nikada nismo stvarno tražili oproštenje grijeha; a ako nikada nismo tražili, nismo nikada ni dobili mir s Bogom. Jedini razlog što nismo primili oproštenje prošlih grijeha je naša nespremnost da ponizimo svoje srce i ispunimo uvjete Riječi istine. O tome su nam date izričite upute. Priznanje grijeha, bilo javnih ili tajnih, mora biti dato od srca i jasno izraženo.
Ono ne smije biti iznuđeno od grešnika. Ono se ne smije dati olako i nepromišljeno, niti se smije na silu tražiti od onih koji nisu duboko svjesni odvratne prirode grijeha. Priznanje, poteklo iz dubine duše, naći će svoj put do Boga punog beskrajne samilosti. Psalmist kaže:
“Gospod je blizu onih koji su skrušena srca, i pomaže onima koji su smjerna duha.” (Ps 34,18) Pravo priznanje je uvijek izričito i odnosi se na određene grijehe. Oni su ponekad takvi da se mogu priznati samo Bogu; ili su to zla djela koja se moraju priznati onima koji su zbog njih pretrpjeli štetu; ili mogu to biti javni grijesi koji se moraju javno priznati. Ali, sva priznanja moraju biti jasna i potpuna, moramo priznati upravo one grijehe za koje smo krivi.
U Samuelove dane Izraelci su odlutali od Boga. Trpjeli su posljedice grijeha zato što su izgubili svoju vjeru u Boga, izgubili svoju sposobnost da vide njegovu silu i mudrost u upravljanju narodom, izgubili povjerenje u njegovu sposobnost da brani i obrani svoje djelo.
Odbacili su velikog Vladara svemira i zaželjeli da imaju isti oblik vladavine kao i okolni narodi. Prije nego što su stekli mir, dali su ovo određeno priznanje: “Dodasmo k svim grijesima svojim zlo ištući sebi cara!” (1 Sam 12,19) Morali su priznati upravo onaj grijeh za koji su bili krivi. Njihova im je nezahvalnost tištala dušu i odvajala ih od Boga.
Bog ne može priznanje bez iskrenog pokajanja i popravljanja. Moraju se vidjeti odlučne promjene u životu; sve što vrijeđa Boga mora biti odbačeno. To će biti posljedica istinske žalosti zbog grijeha. Djelo koje mi sami moramo obaviti jasno nam je otkriveno:
“Umijte se, očistite se, uklonite zloću djela svojih ispred očiju mojih, prestanite zlo činiti.
Učite se dobro činiti, tražite pravdu, ispravljajte potlačenoga, dajite pravicu siroti, branite udovicu.” (Iz 1, 16.17) “I vrati bezbožnik zalog, i vrati što je oteo, i stane hoditi po uredbama životnim ne čineći bezakonja, doista će biti živ, neće umrijeti.” (Ezeh 33, 15) Govoreći o plodu pokajanja Pavao kaže: “Pazite samo koliku je gorljivost proizvela u vama ta ista žalost koja je po promisli i volji Božjoj! Štoviše! Koliko opravdanje! Koliko ogorčenje! Koliki strah! Koliku čežnju! Koliki žar! Koliku kaznu! Svime ste pokazali da ste nedužni!” (2 Kor 7,11 – L. Rupčić)
Kad grijeh umrtvi moralnu osjetljivost, onaj koji čini zlo ne uviđa nedostatke svog karaktera niti shvaća strahotu zla koje je učinio; i ako se ne pokori osvjedočavajućoj sili Svetoga Duha, ostat će djelomično slijep prema svom grijehu. Njegova priznanja nisu iskrena niti ozbiljna. Svakom priznanju svoje krivice on dodaje opravdanje kao ispriku za svoje ponašanje, govoreći da nikada ne bi učinio ono za što je okrivljen da ga određene okolnosti nisu na to nagnale.
Nakon što su jeli od zabranjenog ploda, Adama i Evu je ispunio osjećaj srama i užasa.
Isprva su razmišljali samo o tome kako da opravdaju svoj grijeh i izbjegnu smrtnu kaznu koje su se užasavali.

Kad ih je Gospod ispitivao o njihovu grijehu, Adam je odgovorio, prebacujući krivicu djelomično na Boga a djelomično na svoju družicu: “Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh!” Žena je prenijela krivicu na zmiju, govoreći: “Zmija me prevari, te jedoh!” (1 Moj 3, 12.13) Zašto si načinio zmiju? Zašto si dopustio da uđe u Eden? Ova su pitanja bila uključena u njezino ispričavanje zbog učinjenog grijeha, čineći Boga odgovornim za njihov pad. Duh samoopravdanja potječe od oca laži i javljao se u svim sinovima i kćerima Adamovim. Ovakva priznanja nisu nadahnuta božanskim Duhom i Bog ih ne može prihvatiti.
Pravo pokajanje navodi čovjeka da sam ponese svoju krivicu i da je prizna bez varanja ili licemjerstva. Kao jadni carinik koji se nije usuđivao ni očiju podignuti prema nebu, on će uzviknuti: “Bože, budi milostiv meni grešnome!” Oni koji stvarno priznaju svoju krivicu bit će opravdani, jer će se Isus svojom krvlju založiti za dušu koja se kaje.
Primjeri pravog pokajanja i poniznosti, zapisani u Božjoj Riječi, otkrivaju nam spremnost na priznanje bez ispričavanja za grijeh ili pokušaja samoopravdanja. Pavao nije pokušavao da sebe zaštiti; on slika svoj grijeh najtamnijim bojama, ne trudeći se da umanji svoju krivicu. On kaže: “Mnoge od svetih ja zatvarah u tamnice, primivši vlast od poglavara svećeničkih; i kad ih ubijahu, pristajah na sud. I po svim zbornicama mučeći ih često, nagonjah da hule na Isusa; i odviše mrzeći na njih gonjah ih čak i do tuđih gradova.” (Dj 26, 10.11) Nije oklijevao da izjavi da “Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike, od kojih sam prvi ja”: (1 Tim 1,15)
Ponizno i slomljeno srce, ukroćeno istinskim pokajanjem, uvidjet će, iako nepotpuno, kolika je Božja ljubav i cijena Golgote; i kao što sin priznaje ljubljenom ocu, tako će i pravi pokajnik iznijeti sve svoje grijehe pred Boga. Stoji napisano: “Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe naše, i očisti nas od svake nepravde!” (1 Iv 1, 9)



Pretraživanje

Knjige Elen Vajt

Elen Vajt citati

Facebook
Ako si na facebooku i želiš da skoro svakodnevno čitaš citate od Elen Vajt i da ih komentarišeš, možeš se sprijateljiti sa Elen Vajt citati