19 Na Jakovljevu zdencu

Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 4,1-42.
Na putu u Galileju Isus je prolazio kroz Samariju. Bilo je podne kad je stigao u lijepu sikarsku dolinu. Na ulazu u ovu dolinu nalazio se Jakovljev zdenac. Umoran od puta, sjeo je da se odmori, dok su učenici otišli kupiti hranu.
Hebreji i Samarijanci bili su ljuti neprijatelji, stoga su izbjegavali svaku vezu jedni s drugima. U slučaju nužne potrebe, rabini su trgovinu sa Samarijancima smatrali zakonski dopuštenom, ali su osuđivali sve društvene veze s njima. Hebrejin ne bi pozjamljivao od Samarijanca, niti bi primao od njega bilo kakvu ljubaznost, čak ni zalogaj kruha ili čašu vode. Kupujući hranu, učenici su postupali u skladu s običajima svog naroda. Međutim, više od toga nisu činili. Tražiti kakvu uslugu od Sa-marijanaca ili im pokušati bilo kako pomoći, nije padalo na um čak ni Kristovim učenicima.
Iznemogao od gladi i žeđi Isus je sjedio kraj izvora. Putovanje od ranog jutra bilo je dugo, a sad Ga je obasjavalo i žarko podnevno sunce. Njegova se žeđ pojačala mišlju o hladnoj, osvježavajućoj vodi koja je bila tako blizu, ali Njemu ipak nedostupna, jer nije imao ni konopca ni krčaga, a zdenac je bio dubok. Sudbina ljudskog roda bila je i Njegova sudbina, i On je čekao nekoga tko će doći i zahvatiti vodu.
Jedna žena iz Samarije približila se i, praveći se kao da Ga ne vidi, napunila svoj krčag vodom. Kad se okrenula da ode, Isus ju je zamolio da Mu dâ vode. Takvu uslugu ne bi uskratio nijedan istočnjak. Na Istoku su vodu zvali “Božjim darom”. Ponuditi žednog putnika smatralo se tako svetom dužnošću da su Arapi iz pustinje skretali sa svog puta da bi to učinili. Mržnja između Hebreja i Samarijanaca spriječila je ženu da ponudi takvu uslugu Isusu, ali Spasitelj je tražio ključ za ovo srce i istančanim razumijevanjem proisteklim iz božanske ljubavi On uslugu nije ponudio, već ju je zatražio. Ponuđena je usluga mogla biti odbačena, ali povjerenje rađa povjerenje. Kralj Neba prišao je ovoj prezrenoj duši, tražeći uslugu iz njene ruke. On, koji je stvorio ocean, koji ima vlast nad vodama velikih dubina, koji je otvorio izvore i riječna korita na Zemlji, odmarao se kraj Jakovljeva zdenca i ovisio o ljubaznosti jedne strankinje da Mu utoli žeđ.
Žena je vidjela da je Isus Hebrejin. U svom je iznenađenju zaboravila ispuniti Njegovu molbu, već je pokušala upoznati njezin uzrok. “Kako ti”, rekla je ona, “Židov, možeš iskati od mene, Samarijanke da se napiješ?”
Isus je odgovorio: “Kad bi ti znala za dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega iskala i dao bi ti žive vode.” Čudiš se što tražim tako malu uslugu kao što je gutljaj vode iz zdenca kraj naših nogu. Da si tražila od mene, dao bih ti da piješ od vode vječnog života.
Žena nije razumjela Isusove riječi, ali je osjećala njihovo ozbiljno značenje. Njen podsmijeh i lakomisleno ponašanje počeli su se mijenjati. Pretpostavljajući da Isus govori o zdencu koji je bio pred njima, kazala je: “Nemaš čime ni zahvatiti, Gospodine, a zdenac je dubok! Odakle ti onda živa voda? Zar si veći od našega oca Jakova, koji nam dade ovaj zdenac? I on sam pio je iz njega…” Pred sobom je vidjela samo jednog žednog putnika, umornog i prašnjavog od pješačenja. U svojim Ga je mislima ona usporedila s poštovanim patrijarhom Jakovom. Gajila je osjećaj, što je bilo toliko prirodno, da se nijedan drugi zdenac ne može usporediti s ovim koji su iskopali njihovi oci. Gledala je unatrag na pretke i unaprijed na dolazak Mesije, dok je Nada predaka, sam Mesija, bio kraj nje, a ona Ga nije prepoznala. Koliko je danas žednih duša blizu živoga izvora, koji idu daleko tražiti zdence života! “Ne reci u svom srcu: Tko će uzici na nebo? — to jest da dovede Krista; ni: Tko će sići u bezdan? — to jest da izvede Krista od mrtvih! Blizu je tebi riječ: u tvojim ustima i u tvom srcu… Ako ustima priznaješ Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.” (Rimljanima 10,6-9)
Isus nije odmah odgovorio na pitanje koje se odnosilo na Njega, već je sa svečanom ozbiljnošću rekao: “Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vjećni.”
Onaj koji teži da ugasi svoju žeđ na izvorima ovoga svijeta, pit će i opet će biti žedan. Ljudi su posvuda nezadovoljni. Oni ćeznu za nećim što će zadovoljiti potrebu duše. Samo Jedan može ispuniti ovu želju. Potreba ovog svijeta, “blago svih naroda”, jest Krist. Božanska je milost koju jedino On može dati kao živa voda — ona cisti, osvježava i jaca dušu.
Isus nije podrazumijevao da će jedno zahvaćanje vode života biti dovoljno onome koji je traži. Onaj koji je okusio Kristovu ljubav stalno će ćeznuti da primi još više, jer on ne teži ni za ćim drugim. Bogatstva, ćasti i zadovoljstva ovoga svijeta ne privlače ga. Stalni vapaj njegova srca je: “Više od Tebe!” On koji otkriva duši njezine potrebe čeka da utoli njezinu glad i žeđ. Sve što čovjek može dati i svako pouzdanje u njega iz-nevjerit će. Zdenci će se isprazniti, jezera će se isušiti, ali naš Otkupitelj je neiscrpni izvor. Mi možemo piti i opet piti, i uvijek nalaziti svježu zalihu. Onaj u kome prebiva Krist ima u sebi izvor blagoslova — “izvor one vode što struji u život vječni”. Iz ovog izvora on može crpiti snagu i milost dovoljnu za sve njegove potrebe. Dok je Isus govorio o živoj vodi, žena Ga je promatrala sa živom pozornošću. On je izazvao njezino zanimanje i probudio želju za darom o kome je govorio. Shvatila je da voda o kojoj je govorio nije voda iz Jakovljeva zdenca; jer nju je stalno pila — pila i ponovno žednjela. “Gospodine,” rekla je ona, “daj mi te vode da više ne žednim i ne dolazim ovamo zahvatati.”
Isus je sada naglo skrenuo razgovor. Prije no što će ova duša moći primiti dar koji joj je On želio dati, mora priznati svoje grijehe i svog Spasitelja. “Idi — odgovori joj Isus — zovni svoga muža te se vrati ovamo.” Odgovorila je: “Ja nemam muža.” Nadala se da će na taj način spriječiti sva ispitivanja u tom pravcu. Međutim, Spasitelj je nastavio: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža’ — nastavi Isus — jer si imala pet muževa, a onaj koga sada imaš nije ti muž. To si istinito rekla.”
Slušateljica je zadrhtala. Tajanstvena ruka okretala je stranice njezine životne povijesti, iznoseći na vidjelo ono za što je mislila da će ostati zauvijek skriveno. Tko je bio Taj koji je mogao čitati tajne njezina života? Do njezine svijesti doprle su misli o vječnosti, o budućem sudu, kad će sve što je sad sakriveno biti otkriveno. U toj svjetlosti probudila se njezina savjest.
Nije mogla ništa poreći, ali trudila se da izbjegne spomen na tako neugodnu temu. S dubokim poštovanjem rekla je: “Gospodine, vidim da si prorok!” Tada, nadajući se da će ušutkati osvjedočenje, okrenula se spornim vjerskim točkama. Ako je to prorok, sigurno će je moći poučiti o ovim temama o kojima se tako dugo raspravljalo.
Strpljivo joj je Isus dopustio da povede razgovor u željenom pravcu. U međuvremenu je čekao priliku da ponovno približi istinu njezinom srcu. “Naši su se očevi klanjali na ovome brdu,” rekla je ona, “a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” Upravo pred njihovim očima nalazilo se brdo Gerizim. Hram je na njemu bio porušen, ostao je samo oltar. Samarijanci i Hebreji prepirali su se oko mjesta bogoslužja. Neki od predaka samarijanskog naroda nekada su pripadali Izraelu; međutim, zbog njihovih grijeha, Gospodin je dopustio da ih pobijedi jedan idolopoklonički narod. Tijekom mnogih naraštaja pomiješali su se s idolopoklonicima čija je vjera polako kvarila njihovu vjeru. Oni su, istina, smatrali da ih njihovi idoli samo podsjećaju na živoga Boga, Vladara svemira; ali ipak narod je bio naveden na štovanje rezanih likova.
Kad se u vrijeme Ezre obnavljao Hram u Jeruzalemu, Samarijanci su se željeli pridružiti Hebrejima u njegovu podizanju. Ova im je prednost bila uskraćena, i između ovih dvaju naroda razvilo se ogorčeno neprijateljstvo. Samarijanci su na brdu Gerizimu podigli suparnički hram. Ovdje su imali bogoslužja u skladu s Mojsijevim obrednim zakonom, iako se nisu sasvim odrekli idolopoklonstva. Međutim, na njih su navalile nesreće, neprijatelji su razrušili njihov hram, i činilo se kao da su pod nekim prokletstvom, a ipak su se držali svojih predaja i oblika bogoslužja. Hram u Jeruzalemu nisu priznavali kao dom Božji, niti hebrejsku religiju vrednijom od svoje.
Odgovarajući ženi, Isus je kazao: “Vjeruj mi, ženo — reče joj Isus — dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi ne znate čemu se klanjate; a mi znamo čemu se klanjamo, jer spasenje dolazi od Židova.” Isus je pokazao da je slobodan od hebrejskih predrasuda prema Samarijancima.
Sad je pokušao slomiti predrasude ove Samarijanke prema Heb-rejima. Dok se pozivao na činjenicu da je vjera Samarijanaca bila iskvarena idolopoklonstvom, objavio je da su velike istine o otkupljenju povjerene Hebrejima i da će se između njih pojaviti Mesija. U svetim spisima imali su jasno predočen Božji karakter i načela Njegove vladavine. Isus je svrstao sebe medu Hebreje kao one kojima je Bog dao znanje o sebi.
Želio je uzdignuti misli svoje slušateljice iznad razgovora o oblicima, obredima i spornim pitanjima. “Ali dolazi čas,” rekao je, “i već je tu — kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.”
Ovdje je obznanjena ista istina koju je Isus otkrio Nikode-mu kad je rekao: “Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Ivan 3,3) Ljudi ne dolaze u zajednicu s Nebom tražeći neko sveto brdo ili hram. Vjera se ne smije ograničiti na vanjske oblike i obrede. Vjera koja dolazi od Boga jedina je vjera koja vodi k Bogu. Da bismo Mu pravilno služili, moramo biti rođeni od božanskog Duha. To će očistiti srce i obnoviti um, omogućavajući nam da bolje upoznamo i više volimo Boga. To će nam dati dragovoljnu poslušnost svim Njegovim zahtjevima. To je pravo bogoslužje. To je plod djelovanja Svetoga Duha. Svaku iskrenu molitvu Duh oblikuje i Bog prima takvu molitvu. Kad god duša čezne za Bogom, pokazuje se djelovanje Duha i Bog će se otkriti takvoj duši. On traži takve poštovatelje. On čeka da ih primi i da ih učini svojim sinovima i kćerima.
Dok je žena razgovarala s Isusom, Njegove su riječi snažno utjecale na nju. Nikada nije čula takvo mišljenje od svećenika svoga naroda ili Hebreja. Kad je prošlost njezinog života bila stavljena pred nju, postala je svjesna svoje velike potrebe. Shvatila je žeđ svoje duše, koju vode sa sikarskog zdenca ne mogu nikada ugasiti. Ništa što je dosad došlo u dodir s njom nije u njoj probudilo uzvišeniju potrebu. Isus ju je osvjedočio da čita tajne njezina života; ipak, osjećala je da joj je On prijatelj, koji je sažalijeva i voli. Premda je sama čistoća Njegove nazočnosti osuđivala njezin grijeh, On nije izgovorio nijednu riječ optužbe, već joj je govorio o svojoj milosti koja može obnoviti dušu. Počela se osvjedočavati o Njegovu karakteru. U njezinim se mislima pojavilo pitanje: “Da nije možda ovo dugoočekivani Mesija?” Kazala Mu je: “Znam da ima doći Mesija koji se zove Pomazanik. Kad on dođe, sve će nam objaviti.” Isus odgovori: “To sam ja koji govorim s tobom.”
Kad je žena ćula ove rijeci, u njezinom se srcu rodila vjera. Prihvatila je radosnu vijest s usana božanskog Učitelja.
Ova je žena bila prijemčiva uma. Bila je spremna primiti najplemenitije otkrivenje, jer se zanimala za svete spise, a Sveti je Duh pripremio njezin um za primanje veće svjetlosti. Proučavala je starozavjetno obećanje: “Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!” (Ponovljeni zakon 18,15) Čeznula je da razumije ovo proročanstvo. Svjetlost je već zasjala u njezinu umu. Voda života, duhovni život što ga Krist daje svakoj žednoj duši, počela je izvirati u njezinu srcu. Gospodnji je Duh radio u njoj.
Jasna tvrdnja koju je Krist izložio ženi ne bi se mogla iznijeti samopravednim Hebrejima. Krist je bio mnogo uzdržaniji kad je govorio s njima. Ono što je bilo uskraćivano Hebrejima, i kasnije učenicima naređeno da drže u tajnosti, njoj je bilo otkriveno. Isus je vidio da će ona svoju spoznaju korisno upotrijebiti dovodeći druge da sudjeluju u Njegovoj milosti.
Kad su se učenici vratili, iznenadili su se našavši svog Učitelja u razgovoru sa ženom. On nije popio osvježavajući gutljaj koji je želio, a nije ni zastao da bi jeo hranu koju su učenici donijeli. Kad je žena otišla, učenici su Ga molili da jede. Zatekli su Ga smirena, utonula u duboko razmišljanje. Njegovo je lice blistalo i oni su se bojali da prekinu Njegovu zajednicu s Nebom. Međutim, znali su da je slab i umoran i smatrali su svojom dužnošću da Ga podsjete na Njegove tjelesne potrebe. Isus je prepoznao njihovo zanimanje puno ljubavi i rekao: “Ja imam za jelo hranu za koju vi ne znate.”
Učenici su se pitali tko Mu je to mogao donijeti hranu, ali On je objasnio: “Moja se hrana sastoji u tom da vršim volju onoga koji me poslao i dovršim njegovo djelo.” (Ivan 4,34) Isus se radovao što je svojim riječima probudio savjest ove žene. Vidio ju je kako pije vodu života, pa su njegova glad i žeđ bili utoljeni. Izvršenje misije zbog koje je napustio Nebo jačalo je Spasitelja u Njegovu radu i uzdizalo Ga iznad ljudskih potreba. Poslužiti duši koja je gladna i žedna istine bilo je za Njega puno više nego jesti i piti. Za Njega je to bila utjeha i osvježenje. Dobročinstvo je bilo život Njegovoj duši.
Naš Otkupitelj žeđa za tim da Ga upoznamo. On je gladan sućuti i ljubavi onih koje je otkupio svojom krvlju. Neizrecivom željom čezne da podu k Njemu i imaju život. Kao što majka očekuje osmijeh prepoznavanja od svog djeteta, koji kazuje o buđenju razuma, tako i Krist očekuje izraz zahvalne ljubavi koja pokazuje da je u duši otpočeo duhovni život.
Dok je slušala Kristove riječi, žena je bila ispunjena radošću. Veličanstveno otkrivenje gotovo ju je savladalo. Ostavljajući krčag, vratila se u grad kako bi odnijela vijest i drugima. Isus je znao zašto je otišla. Ostavljanje krčaga nepogrešivo je govorilo o djelovanju Njegovih riječi. U iskrenoj želji svoje duše da dobije vode života, zaboravila je svoje bavljenje kod zdenca, zaboravila je Spasiteljevu žeđ koju je željela ugasiti. Srcem što je kiptjelo od radosti žurila je svojim putom da odnese drugima dragocjenu svjetlost koju je primila.
“Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila!” rekla je ljudima u gradu. “Da On nije Mesija?” Njezine riječi dirnule su njihovo srce. Njezino je lice imalo nov izraz, a cijela njezina pojava pokazivala je promjenu. Zanimalo ih je da vide Isusa. “Oni iziđoše iz grada i dođoše k njemu.”
Dok je još sjedio kraj zdenca, Isus je gledao žitna polja koja su se širila pred Njim, čije je nježno zelenilo milovala zlatna sunčana svjetlost. Pokazujući svojim učenicima ovaj prizor, poslužio se njime kao simbolom. “Zar vi ne kažete: ‘J°š četiri mjeseca pa će doći žetva?’ Evo, velim vam: podignite svoje oči te promotrite njive kako su dovoljno bijele za žetvu!” Dok je govorio, promatrao je skupine ljudi koje su pristizale na zdenac. Bilo je još četiri mjeseca do žetve, ali ovdje je žetva za žeteoce sazrela.
“Žetelac”, rekao je On, “prima plaću i skuplja rod za život vječni, da se zajedno raduju sijač i žetelac. Ovdje se obistinjuje poslovica: ‘Jeclan je sijač, drugi je žetelac. ” Ovdje je Krist istaknuo svetu službu koju su dužni činiti Bogu oni koji prime evanđelje. Oni moraju biti Njegova živa oruđa. On traži njihovu pojedinačnu službu. Bilo da sijemo ili žanjemo, mi radimo za Boga. Jedan baca sjeme, drugi skuplja rod; ali sijač i žetelac primaju plaću. Oni se zajednički raduju nagradi za svoj trud.
Isus je rekao učenicima: “Ja vas poslah da žanjete ono oko čega se niste trudili. Drugi su se trudili, a vi ste ušli u plod njihova truda.” Spasitelj je ovdje unaprijed vidio veliku žetvu na dan Duhova. Učenici to nisu smjeli smatrati kao dostignuće vlastitih napora. Oni su ušli u rad drugih ljudi. Počevši od Adamova pada Krist je povjeravao sjeme Riječi svojim izabranim slugama, da bi bilo posijano u ljudska srca. Jedno nevidljivo oruđe, jedna svemoćna sila, radila je tiho ali djelotvorno da stvori žetvu. Rosa, kiša i sunčeva svjetlost Božje milosti dane su da osvježavaju i hrane sjeme istine. Krist će zaliti sjeme svojom krvlju. Njegovi učenici imali su tu prednost da budu Božji suradnici. Oni su bili suradnici s Kristom i svetim ljudima od starine. Izlijevanjem Svetoga Duha na dan Pedesetnice obratit će se tisuće u jednom danu. To je bio uspjeh Kristova sijanja, žetva Njegova rada.
Riječima izgovorenim ženi kraj zdenca, posijano je dobro sjeme, i žetva je vrlo brzo prispjela. Samarijanci su došli, slušali Isusa i uzvjerovali Ga. Okupivši se oko Njega na zdencu, oba-suli su Ga pitanjima i žudno primali Njegova objašnjenja o onome što im je bilo nejasno. Dok su slušali, njihova zbunjenost počela je nestajati. Bili su slični narodu u velikom mraku, koji je pošao za iznenadnim zračkom svjetlosti dok nije našao dan. Ali nije im bio dovoljan ovaj kratak razgovor. Željeli su čuti više i pozvati svoje prijatelje da i oni slušaju ovog divnog Učitelja. Pozvali su Ga u svoj grad, i molili Ga da ostane s njima. Dva dana boravio je u Samariji i još ih je više povjeravalo u Njega.
Farizeji su prezirali Isusovu jednostavnost. Prelazili su preko Njegovih čuda kao da nisu postojala i zahtijevali znak da je On Božji Sin. Međutim, Samarijanci nisu tražili nikakav znak i Isus nije učinio nijedno čudo medu njima, osim što je otkrio tajnu života žene na zdencu. Ipak, mnogi su Ga primili. U svojoj radosti rekli su ženi: “Ne vjerujemo više zbog tvoga govora, jer smo sami čuli i znamo da je on uistinu Spasitelj svijeta.”
Samarijanci su vjerovali da Mesija treba doći kao Otkupitelj ne samo Hebreja već i cijelog svijeta. Sveti Duh je pretka-zao preko Mojsija da će On biti prorok poslan od Boga. Preko Jakova objavljeno je da će se Njemu pokoravati narodi, a preko Abrahama da će u Njemu biti blagoslovljeni svi narodi na Zemlji. Na ovim je tekstovima iz Svetog pisma narod Samarije zasnivao svoju vjeru u Mesiju. Činjenica da su Hebreji pogrešno tumačili kasnije proroke, pripisujući prvom Kristovom dolasku slavu drugog dolaska, navelo je Samarijance da odbace sve svete spise, osim onih koji su dani preko Mojsija. Međutim, pošto je Spasitelj odbacio ovo pogrešno tumačenje, mnogi su prihvatili kasnija proročanstva i riječi samoga Krista o Božjem kraljevstvu.
Isus je počeo rušiti zid koji je razdvajao Hebreje i nezna-bošce i propovijedati spasenje svijetu. Iako je bio Hebrejin, slobodno se miješao sa Samarijancima, zanemarujući farizejske običaje u svom narodu. Unatoč njihovim predrasudama, prihvatio je gostoprimstvo ovog prezrenog naroda. Spavao je pod njihovim krovovima, jeo je s njima za njihovim stolovima, služio se hranom koju su pripremale i služile njihove ruke, učio je na njihovim ulicama i postupao s njima s velikom ljubaznošću i dobrotom.
U jeruzalemskom Hramu nizak zid odvajao je predvorje od svih ostalih dijelova svetoga zdanja. Na ovom zidu bili su natpisi na raznim jezicima, koji su upozoravali da je samo Hebrejima i nikome više dopušteno prijeći ovu granicu. Ako bi se koji ne-znabožac usudio ući u unutarnjost Hrama, on bi ga oskvrnuo i taj prijestup platio životom. Međutim, Isus, osnivač Hrama i njegove službe, privlačio je neznabošce k sebi vezama ljudske sućuti, dok im je Njegova božanska milost donijela spasenje koje su Hebreji odbacili.
Isusov boravak u Samariji bio je smišljen da bude blagoslov za Njegove učenike, koji su još bili pod utjecajem hebrejskog fanatizma. Smatrali su da privrženost vlastitom narodu zahtijeva od njih gajenje neprijateljstva prema Samarijancima. Čudili su se Isusovom ponašanju. Nisu mogli ne slijediti Njegov primjer i za ova dva dana u Samariji vjernost prema Njemu obuzdavala je njihove predrasude; ali ipak, u srcu se nisu pomirili. Sporo su učili da njihovo omalovažavanje i mržnja moraju ustupiti mjesto samilosti i sućuti. Ali nakon Gospodnjeg uzašašća, Njegove su im se pouke vratile s novim značenjem. Nakon izlijevanja Svetog Duha sjećali su se Spasiteljeva pogleda, Njegovih riječi, poštovanja i nježnosti u držanju prema ovim prezrenim strancima. Kad je otišao u Samariju da propovijeda, Petar je unosio isti duh u svoj rad. Kad je Ivan pozvan u Efez i Smirnu, sjećao se iskustva kod Šikara i bio zahvalan božanskom Učitelju, koji im je, gledajući unaprijed poteškoće s kojima će se morati sresti, pomogao svojim osobnim primjerom.
Spasitelj nastavlja isti rad kad ženi iz Samarije nudi vodu života. Oni koji se nazivaju Njegovim sljedbenicima možda prežiru i izbjegavaju odbačene, ali nikakve okolnosti povezane s rođenjem ili nacionalnom pripadnošću, nikakvi uvjeti života, ne mogu od ljudi odvratiti Njegovu ljubav. Svakoj duši, ma koliko bila grješna, Isus kaže: Ako tražiš od mene, ja ću ti dati živu vodu.
Poziv evanđelja ne smije se ograničiti i iznositi samo izabranima, koji će nam, kako smatramo, učiniti čast ako ga prihvate. Vijest treba pružiti svima. Gdje god su srca otvorena da prihvate istinu, Krist ih je spreman poučavati. On im otkriva Oca i službu koju prihvaća Onaj što čita srca. Za takve On ne upotrebljava nikakve poučne priče. Njima, kao i ženi kraj zdenca, kaže: “To sam ja koji govorim s tobom.”
Kad je sjeo da se odmori kod Jakovljeva zdenca, Isus je dolazio iz Judeje, u kojoj je Njegov rad imao malo ploda. Odbacili su Ga svećenici i rabini, pa čak i ljudi koji su tvrdili da su Njegovi učenici nisu uspjeli shvatiti Njegov božanski karakter. Bio je malaksao i umoran, a ipak nije zanemario priliku da progovori ženi koja je bila tudinka, odvojena od Izraela i živjela u otvorenom grijehu.
Spasitelj nije čekao da se okupi mnoštvo. Svoje pouke često je otpočinjao za nekolicinu ljudi okupljenih oko sebe, ali prolaznici, jedan po jedan, zastajali su da čuju dok veliki broj nije s divljenjem i strahopoštovanjem slušao Božje riječi preko Učitelja poslanog s Neba. Djelatnik za Krista ne treba misliti da ne može istom ozbiljnošću govoriti nekolici slušatelja kao i većem skupu. Može biti da je tu prisutan samo jedan koji sluša vijest, ali tko može reći koliko će dalekosežan biti njezin utjecaj? Čak i Njegovim učenicima činilo se nevažnim da Spasitelj svoje vrijeme posveti Samarijanki. Međutim, On je ozbiljnije i rječitije razgovarao s njom nego s kraljevima, velikodostojnicima i velikosvećenicima. Pouke što ih je dao ovoj ženi ponavljaju se do najudaljenijih krajeva Zemlje.
Čim je našla Spasitelja, Samarijanka je dovela druge k Njemu. Dokazala je da je puno uspješniji misionar od Njegovih učenika. Učenici nisu vidjeli u Samariji ništa što bi im pokazalo da je to polje koje obećava. Njihove misli bile su usmjerene na veliko djelo koje treba izvršiti u budućnosti. Nisu vidjeli da se upravo oko njih nalazi žetva koju treba sabrati. Ali preko žene koju su prezirali, sav je grad doveden da sluša Spasitelja. Ona je odmah odnijela svjetlost svojim sunarodnjacima.
Ova žena predstavlja kako djeluje stvarna vjera u Krista. Svaki pravi učenik rada se u Božje kraljevstvo kao misionar. Onaj koji pije vode, postaje izvorom života. Primatelj postaje onaj koji daje. Kristova milost u duši je kao vrelo u pustinji, koje izvire da osvježi sve i učini one koji su blizu smrti željnim da piju vode života.



Pretraživanje

Knjige Elen Vajt

Elen Vajt citati

Facebook
Ako si na facebooku i želiš da skoro svakodnevno čitaš citate od Elen Vajt i da ih komentarišeš, možeš se sprijateljiti sa Elen Vajt citati