21 Bethesda i Veliko vijeće

“U Jeruzalemu, kod Ovčjih vrata, nalazi se ribnjak koji se hebrejski zove Bethesda. Ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i uzetih: čekali su da izbije voda.”
U određeno bi se vrijeme vode u ovom ribnjaku zamutile, a postojalo je javno vjerovanje da je to bilo djelovanje nadnaravne sile pa će onaj koji ude u vodu pošto se voda zamuti ozdravit bio bolestan od ma kakve bolesti. Stotine su bolesnika posjećivale ovo mjesto, ali kad se voda zamutila, gužva je bila tako velika da je masa žureći naprijed gazila slabije ljude, žene i djecu. Mnogi se nisu mogli ni približiti ribnjaku. Drugi, koji su uspjeli prići bliže umirali su na njegovom rubu. Oko ovog mjesta bili su podignuti zakloni koji su štitili bolesnike od pripeke preko dana i hladnoće preko noći. Bilo je i nekih koji su provodili noći pod ovim trijemovima, puzeći do ruba bazena iz dana u dan, uzaludno se nadajući ozdravljenju.
Isus se opet nalazio u Jeruzalemu. Dok je hodao sam, moglo se vidjeti da razmišlja i da se moli. Došao je do ribnjaka. Vidio je nesretne bolesnike kako čekaju ono što im je — kako su smatrali — bila jedina mogućnost za ozdravljenje. Želio je pokazati svoju iscjeliteljsku snagu i svakog bolesnika učiniti zdravim. Ali, bio je subotnji dan. Mnoštvo je odlazilo u Hram na bogoslužje, pa je znao da bi takvo djelo ozdravljenja potaknulo predrasude Hebreja i prerano zaustavilo Njegov rad.
Međutim, Spasitelj je ugledao prizor krajnje bijede. Bio je tu čovjek hrom i bespomoćan već trideset i osam godina. Njegova je bolest u velikoj mjeri bila rezultat njegovog grijeha i na nju se gledalo kao na Božju kaznu. Sam i bez prijatelja, osjećajući se isključenim iz Božje milosti, ovaj bolesnik je proveo duge godine u patnji. U vrijeme kad se očekivalo da će se voda zamutiti, oni koji su se sažalili na njegovu bespomoćnost donijeli bi ga do trijemova. Međutim, u presudnom trenutku nije imao nikoga da mu pomogne. Vidio je uzburkanost vode, ali nikada nije mogao doći bliže od ruba bazena. Drugi, jači, uronili bi prije njega. Nije se mogao uspješno boriti sa sebičnom gomilom koja se jagmila za prvenstvo. Njegovi ustrajni napori prema jedinom cilju, njegova briga i stalno razočaranje brzo su iscrpljivali ostatak njegove snage.
Bolestan čovjek ležao je na svom ležaju i s vremena na vrijeme podizao glavu da promotri bazen, kad se jedno nježno lice puno sućuti nagnulo nad njim, a riječi: “Želiš li ozdraviti?” privukle njegovu pozornost. Nada je osvijetlila njegovo srce. Osjećao je da će na neki način dobiti pomoć. Međutim, radost ohrabrenja uskoro je iščezla. Sjetio se koliko je puta pokušavao stići do bazena i kako sad već ima malo nade da će preživjeti dok se voda bude ponovno zamutila. Umorno se okrenuo i rekao: “Gospodine… nemam nikoga da me spusti u ribnjak kad se pokrene voda, a dok ja dođem, drugi side prije mene.”
Isus nije tražio od ovog paćenika da pokaže vjeru u Njega. Jednostavno je kazao: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj.” Međutim, vjera ovog čovjeka uhvatila se za tu riječ. Svaki živac i mišić ustreptao je novim životom, a zdravlje je pokrenulo njegove hrome udove. Bez dvojbe je pokrenuo svoju volju da posluša Kristovu naredbu i svi njegovi mišići odgovorili su njegovoj volji. Skočivši na noge, utvrdio je da je postao čovjek pun snage.
Isus mu nije dao nikakvo obećanje o božanskoj pomoći. Čovjek je mogao zastati, posumnjati i tako izgubiti svoju jedinu priliku za ozdravljenje. Međutim, vjerovao je Kristovoj riječi i, postupajući po njoj, dobio snagu.
Istom vjerom i mi možemo primiti duhovno iscjeljenje. Zbog grijeha odvojili smo se od života u Bogu. Naše su duše bolesne i oduzete. Sami ne možemo živjeti svetim životom više no što je nemoćan čovjek mogao hodati. Postoje mnogi koji shvaćaju svoju bespomoćnost i čeznu za takvim duhovnim životom koji će ih dovesti u sklad s Bogom; uzalud se trude da ga postignu. U očajanju oni viču: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7,24) Neka ovi ljudi bez nade koji se bore pogledaju gore! Spasitelj se nadvija nad one koje je iskupio svojom krvlju, govoreći s neizrecivom nježnošću i sažaljenjem: “Želiš li ozdraviti?” On vas poziva da ustanete zdravi i spokojni. Ne čekajte da osjetite kako ste ozdravili. Vjerujte Njegovoj riječi i ona će se ispuniti! Stavite svoju volju na Kristovu stranu! Odlučite Mu služiti, i djelovanjem po Njegovoj riječi primit ćete snagu. Kakva god može biti loša navika i velika strast koja je dugim popuštanjem vezala i dušu i tijelo, Krist je može odriješiti. On čezne da to učini. On će dati život duši koja je mrtva “zbog svojih prekršaja”. (Efežanima 2,1) On će osloboditi roba kojega drže slabosti, nesreće i lanci grijeha.
Oduzeti se čovjek nakon izlječenja sagnuo da podigne svoj ležaj, zapravo samo jednu prostirku i pokrivač, a kad se uspravio s osjećajem ushita, tražio je oko sebe svog Osloboditelja, ali Isus je iščezao u mnoštvu. Čovjek se bojao da Ga neće prepoznati ako Ga bude ponovno vidio. Dok je žurio svojim putem, čvrstim, slobodnim korakom, hvaleći Boga i radujući se svojoj novoj snazi, sreo je neke farizeje i odmah im ispričao o svom izlječenju. Bio je iznenađen hladnoćom kojom su slušali njegovo izlaganje.
Namrgođeni, prekinuli su ga pitanjem zašto svoj ležaj nosi u subotnji dan. Strogo su ga podsjetili da nije po Zakonu nositi terete u Gospodnji dan. U svojoj radosti čovjek je zaboravio da je bila subota, pa ipak nije osjećao nikakvu osudu, jer je poslušao naredbu Onoga koji je imao takvu silu od Boga. Hrabro je odgovorio: “Onaj koji me ozdravi reče mi: Uzmi svoju postelju i hodaj!” Pitali su ga tko je to učinio, ali on nije mogao odgovoriti. Ovi poglavari znali su dobro da se samo jedan pokazao sposobnim da učini ovo čudo; ali željeli su pravi dokaz da je to bio Isus, da bi Ga mogli optužiti kao prekršitelja subote. Po njihovom rasuđivanju, On ne samo što je prekršio Zakon time što je iscijelio bolesnog čovjeka u subotu već je učinio svetogrđe naloživši mu da ponese svoj ležaj.
Hebreji su tako izopačili Zakon da su od njega načinili ropski jaram. Njihovi besmisleni zahtjevi postali su poslovični među drugim narodima. Naročito je subota bila ograđena svakovrsnim besmislenim ograničenjima. Nije im bila radost, svetinja Gospodinu i slavna. Književnici i farizeji načinili su od subot-njeg svetkovanja nepodnošljiv teret. Hebrejinu nije bilo dopušteno potpaliti vatru, pa čak ni zapaliti svijeću subotom. Prema tome narod je ovisio o neznabošcima za mnoge usluge koje su njihova pravila zabranjivala da ih sami učine. Nisu razmišljali, ako su ta djela grješna, kako su i oni koji zapošljavaju druge da im što urade isto toliko krivi kao da su sami izvršili taj rad. Smatrali su da je spasenje ograničeno na Hebreje i da stanje svih drugih, budući da je već beznadno, ne može biti gore. Međutim, Bog nije dao nijednu zapovijed koju ne bi mogli poslušati svi. Njegovi zakoni ne odobravaju nerazumna ili sebična ograničenja.
U Hramu Isus je sreo čovjeka kojega je izliječio. Došao je prinijeti žrtvu za grijeh a i zahvalnicu za veliku milost koju je primio. Našavši ga medu vjernicima Isus mu se otkrio riječima opomene: “Eto, ozdravio si! Više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi!”
Iscijeljeni je čovjek bio presretan kad je sreo svog Osloboditelja. Ne znajući za neprijateljstvo prema Isusu, rekao je farizejima koji su ga ispitivali da je to Taj koji ga je iscijelio. “Židovi staviše pred sud Isusa zbog toga što je to učinio u subotu.”
Isus je bio izveden pred Veliko vijeće da odgovara na optužbu zbog kršenja subote. Da su Hebreji u to vrijeme bili nezavisan narod, takva bi optužba poslužila njihovoj nakani da Ga ubiju. To je sprečavala njihova pokorenost Rimljanima. Hebreji nisu imali pravo osuditi na smrtnu kaznu, a optužbe iznijete protiv Krista ne bi imale značenja na rimskom sudu. Međutim, bilo je i drugih ciljeva koje su namjeravali postići. Unatoč njihovim naporima da spriječe Njegovo djelo, Krist je stekao, čak i u Jeruzalemu, veći utjecaj u narodu no što su ga oni imali. Mnoštvo koje se nije zanimalo za pridike rabina bilo je privučeno Njegovim učenjem. Mogli su razumjeti Njegove riječi, i njihova su srca bila zagrijana i utješena. Govorio je o Bogu ne kao o osvetoljubivom sucu, već kao o nježnom Ocu, otkrivajući Božji lik onako kako se ogledao u Njemu samom. Njegove su riječi bile kao melem za ranjenu dušu. Kako svojim riječima tako i svojim djelima milosrđa lomio je surovu moć starih tradicija i ljudskih zapovijedi i iznosio Božju ljubav u njezinoj neiscrpnoj punoći.
U jednom od najranijih proročanstava o Kristu zapisano je: “Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada — kome će se narodi pokoriti.” (Postanak 49,10) Narod se skupljao oko Krista. Srcem punim naklonosti mnoštvo je radije prihvatilo pouke o ljubavi i dobroj volji nego stroge obrede koje su zahtijevali svećenici. Da se svećenici i rabini nisu suprotstavili, Njegovo bi učenje izvršilo takvu reformu kakvu ovaj svijet nikada nije doživio. Ali, da bi održali svoju moć, ove su vode odlučile slomiti Isusov utjecaj. Njegovo izvođenje pred Veliko vijeće i javna osuda Njegova učenja pomoći će im da to postignu; jer narod je još gajio veliko poštovanje prema svojim vjerskim vodama. Ako je tko imao smjelosti da osudi rabinske zahtjeve ili pokuša olakšati teret koji su natovarili narodu, smatrali su ga krivim ne samo zbog bogohuljenja već i izdaje. Na ovoj osnovi rabini su se nadali da će izazvati sumnju u Krista. Oni su Ga predstavili kao Onoga koji pokušava oboriti utvrđene običaje, i na taj način izazvati podvojenost u narodu i pripremiti put za potpuno podjarmljivanje od strane Rimljana.
Međutim, planovi što su ih rabini tako revno pokušavali provesti u djelo imali su svoje podrijetlo na jednom drugom savjetu, a ne na Velikom vijeću. Budući da Sotona nije uspio savladati Krista u pustinji, ujedinio je svoje snage da bi Mu se odupro u Njegovoj službi i, ako je moguće, spriječio Njegov rad. Ono što nije mogao izvršiti neposrednim osobnim naporom, odlučio je postići lukavstvom. Čim se povukao nakon sukoba u pustinji, odmah je na savjetu sa svojim zavjerenicima-andelima usavršio planove za daljnje zasljepljivanje umova hebrejskog naroda tako da ne prepozna svog Otkupitelja. Isplanirao je da u vjerskom svijetu radi preko svojih ljudskih oruđa ispunjavajući ih svojim neprijateljstvom prema Poborniku istine. On će ih navesti da odbace Krista i što više zagorčaju Njegov život, nadajući se da će Ga obeshrabriti u Njegovom poslanju. Vode u Izraelu postale su Sotonina sredstva u borbi protiv Spasitelja.
Isus je došao da “uveliča i proslavi Zakon svoj”, On nije umanjio njegovu uzvišenost, već ju je uzdigao. Pismo kaže: “Ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo.” (Izaija 42,21.4) Došao je osloboditi subotu od teških zahtjeva koji su je učinili prokletstvom umjesto blagoslovom.
Iz ovog razloga On je izabrao subotu da izvrši djelo ozdravljenja u Bethesdi. Mogao je izliječiti bolesnog čovjeka i u neki drugi dan tjedna, ili ga je mogao izliječiti a da mu ne naloži da ponese svoj ležaj. Ali, to Mu ne bi dalo priliku koju je želio. U osnovi svakog djela u Kristovom životu na Zemlji nalazila se neka mudra namjera. Sve što je činio bilo je važno samo po sebi i po svojoj poučnosti. Medu nesretnicima u ribnjaku izabrao je najteži slučaj na kome je iskazao svoju iscjeljujuću silu i naredio čovjeku da ponese svoj ležaj kroz grad i tako objavi veliko djelo učinjeno nad njim. Ovo će pokrenuti pitanje što je zakonito činiti subotom i otvoriti Isusu put da optuži hebrejska ograničenja u pogledu na Gospodnji dan i objavi da je njihova predaja ništavna.
Isus im je objasnio da je djelo izlječenja bolesnih u skladu sa zakonom o suboti. Ono je bilo u skladu s radom Božjih anđela koji neprekidno silaze i penju se između Neba i Zemlje služeći čovječanstvu koje pati. “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.” Svi su dani Božji, u kojima se trebaju provesti u djelo Njegovi planovi za ljudski rod. Ako je hebrejsko tumačenje Zakona bilo pravilno, tada griješi i Jahve, čije djelo oživlju-je i održava svako biće otkako je postavio temelje Zemlji; tada On, koji je objavio da je Njegovo djelo dobro i koji je ustanovio subotu kao spomen na dovršenje djela, mora završiti svoj rad i zaustaviti neprekidan hod svemira.
Treba li Bog zabraniti Suncu da vrši svoju dužnost subotom, da uskrati svoje tople zrake da zagrijavaju Zemlju i hrane biljke koje rastu? Mora li sustav svjetova mirovati tijekom tog svetog dana? Treba li On narediti potocima da ne zalijevaju polja i šume i naložiti morskim valovima da ne stvaraju svoje neprekidne oseke i plime? Mora li pšenica i kukuruz prestati rasti, a zarudjeli grozd zaustaviti rumenilo svoje zrelosti? Mora li drveće i cvijeće prestati pupati i cvasti subotom?
U tom slučaju ljudi ne bi dobili plodove zemlje i blagoslove koji život čine poželjnim. Priroda mora nastaviti svoj nepromjenjiv tijek. Bog ne može ni za trenutak zadržati svoju ruku, jer bi čovjek klonuo i umro. Tog dana i čovjek mora raditi. Životnim se potrebama mora odgovoriti, bolesni se moraju njegovati, oskudica se siromašnih mora ublažiti. Neće ostati bez krivice onaj tko u subotu zanemari pomoći u nevolji. Božji sveti odmor načinjen je za čovjeka i djela milosrđa su u savršenom skladu s njezinim ciljem. Bog ne želi da Njegova stvorenja ijedan čas podnose bol koja se može otkloniti subotom ili u bilo koji drugi dan.
Iskanja od Boga su čak veća subotom nego ostalih dana. Njegov narod u to vrijeme napušta svoj uobičajeni rad i provodi vrijeme u razmišljanju i bogoslužju. Oni traže od Njega mnogo više pomoći nego drugih dana. Traže Njegovu posebnu pažnju. Ponizno i uporno traže Njegove posebne blagoslove. Bog ne čeka da subota prođe pa da tek onda ispuni ove molbe. Nebeski rad nikada ne prestaje, te se i ljudi ne trebaju nikada odmarati od dobrih djela. Subota nije zamišljena da bude razdoblje beskorisnog nerada. Zakon zabranjuje svjetovni rad na Gospodnji dan odmora; naporan rad kojim zarađujemo za život mora prestati; nikakav rad tog dana za svjetovna zadovoljstva ili u našu korist nije u skladu sa Zakonom; ali kao što je Bog prestao sa svojim stvaralačkim radom i odmarao se u subotu i blagoslovio je, tako i čovjek treba napustiti svoje zanimanje iz svakodnevnog života i te svete trenutke namijeniti zdravom odmoru, službi Bogu i svetim djelima. Kristovo izlječenje bolesnog bilo je u savršenom skladu sa Zakonom. Ono je odalo počast suboti. Krist je istaknuo svoja jednaka prava s Bogom u radu koji je bio isto tako svet i koji je imao isti karakter kao rad Njegovog Oca na Nebu. Međutim, farizeji su se još više razjarili. Prema njihovom razumijevanju, On ne samo što je prekršio Zakon, već je time što je Boga nazvao “Ocem svojim” proglasio sebe jednakim Bogu. (Ivan 5,18)
Sav hebrejski narod nazivao je Boga svojim Ocem, i oni se ne bi tako razgnjevili da je i Krist predstavio sebe kako stoji u istom odnosu prema Bogu. Optužili su Ga zbog bogohuljenja, pokazujući da Ga shvaćaju kao Onoga koji na to polaže pravo u najuzvišenijem smislu.
Ovi Kristovi protivnici nisu imali nikakve dokaze da se suprotstave istinama što ih je On utiskivao u njihovu svijest. Oni su mogli navoditi samo svoje običaje i predaju, a to je izgledalo slabo i beživotno u usporedbi s dokazima što ih je Isus crpio iz Božje Riječi i stalnog tijeka prirode. Da su rabini osjećali ikakvu želju da prime svjetlost, bili bi osvjedočeni da Isus govori istinu. Međutim, izbjegavali su činjenice o kojima je govorio u vezi sa subotom i pokušavali potaknuti srdžbu protiv Njega zato što je tvrdio da je jednak s Bogom. Bijes glavara
nije znao za granice. Da se nisu bojali naroda, svećenici i rabini bi tog trenutka ubili Isusa. Ali, narodni osjećaji prema Njemu bili su snažni. Mnogi su u Isusu prepoznali prijatelja koji je izliječio njihove bolesti i utješio njihove tuge, pa su opravdavali Njegovo iscjeljenje bolesnika iz Bethesde. Tako su za neko vrijeme vode bile primorane prigušiti svoju mržnju.
Krist je odbio optužbu o bogohuljenju. Moja je vlast, rekao je, da vršim ovo djelo za koje me optužujete, jer sam ja Božji Sin, jedan s Njim po prirodi, volji i cilju. U svim Njegovim djelima stvaranja i proviđenja ja surađujem s Bogom: “Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac.” Svećenici i rabini pozvali su na odgovornost Božjeg Sina baš zbog onog djela zbog kojeg je poslan na svijet da ga izvrši. Svojim grijesima oni su se odvojili od Boga i u svojoj oholosti djelovali su neovisno o Njemu. Bili su sami sebi dovoljni i nisu shvaćali potrebu za uzvišenijom mudrošću koja bi upravljala njihovim djelima. Međutim, Božji Sin, bio je podčinjen Božjoj volji i bio je ovisan o Njegovoj sili. Krist je potpuno bio oslobođen svojega “ja”, tako da nije pravio nikakve planove za sebe. Prihvatio je Božje planove određene za Njega i iz dana u dan Otac Mu je otkrivao svoje planove. I mi trebamo ovisiti o Bogu tako da naš život bude jednostavno ostvarivanje Njegove volje.
Kad se Mojsije pripremao da gradi Šator sastanka kao Božje prebivalište, dobio je upute da sve stvari načini prema uzoru koji mu je pokazan na brdu. Mojsije je bio pun revnosti da izvrši Božju naredbu; najdarovitiji, najvještiji ljudi bili su mu pri ruci da provedu njegove prijedloge. Ipak trebao je načiniti svako zvonce, svaki šipak, svaku resu, svaki rub, svaku zavjesu, ili bilo koju posudu u Svetištu potpuno u skladu sa slikom koja mu je pokazana. Bog ga je pozvao na brdo i otkrio mu nebeske stvari. Gospodin ga je pokrio svojom slavom, da bi mogao vidjeti uzorak po kome su načinjeni svi predmeti. Tako je Izraelu, u kome je želio načiniti svoje prebivalište, otkrio svoj slavni ideal karaktera. Uzor im je pokazan na brdu, kad je Zakon dan na Sinaju, i kad je Gospodin prolazeći ispred Mojsija izjavio: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja.” (Izlazak 34,6,7)
Izrael je izabrao vlastiti put. On nije zidao prema modelu; ali Krist, pravi hram za Božje prebivanje, oblikovao je svaku
pojedinost svog zemaljskog života u skladu s Božjim idealom. On je rekao: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,9) Tako se naš karakter treba izgraditi za “stan Božji u Duhu”. (Efežanima 2,22) Moramo načiniti “sve prema uzorku” upravo Onoga koji je “trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama”. (Hebrejima 8,5; 1. Petrova 2,21)
Kristove riječi uče nas da sebe smatramo neraskidivo povezanima sa svojim nebeskim Ocem. Ma kakav bio naš položaj, mi ovisimo o Bogu koji sve sudbine drži u svojim rukama. On nam je odredio posao i obdario nas sposobnostima i sredstvima za taj posao. Dokle god se podčinjavamo Božjoj volji, i uzdamo u Njegovu silu i mudrost, bit ćemo vodeni sigurnim stazama, da bismo ispunili svoj određeni dio u Njegovom velikom planu. Međutim, čovjek koji se uzda u svoju mudrost i silu, odvaja se od Boga. Umjesto da radi u jedinstvu s Kristom, on ispunjava ciljeve neprijatelja Boga i čovjeka.
Spasitelj je nastavio: “Što ovaj (Otac) čini, to jednako čini i Sin… Jer kao što Otac uskrisuje mrtvace i vraća im život, tako i Sin vraća život komu hoće.” Saduceji su smatrali da neće biti uskrsnuća tijela; ali Isus im je rekao da je jedno od najvećih djela Njegova Oca podizanje mrtvih, i da i On sam ima silu da učini isto djelo. “Dolazi čas i već je tu, kada će mrtvaci slušati glas Sina Božjega, i koji ga budu poslušali, živjet će.” Farizeji su vjerovali u uskrsnuće mrtvih. Krist izjavljuje da je i sad medu njima sila koja daje život mrtvima, i da će je oni vidjeti. Ista sila uskrsnuća daje život dušama koje su “mrtve zbog svojih prekršaja i grijeha”. (Efežanima 2,1) Taj duh života u Isusu Kristu, “sila njegova uskrsnuća”, oslobađa ljude “od zakona grijeha i smrti”. (Filipljanima 3,10; Rimljanima 8,2) Nadmoć zla je srušena i duša se vjerom čuva od grijeha. Onaj koji svoje srce otvara Kristovom duhu postaje dioničar u toj moćnoj sili koja će njegovo tijelo podići iz groba.
Ponizni Nazarećanin potvrdio je svoje stvarno uzvišeno podrijetlo. Uzdigao se iznad ljudske prirode, odbacio je grijeh i sramotu i stao otkriven, On kome su anđeli pokazivali poštovanje, Sin Božji, jedan sa Stvoriteljem svemira. Njegovi su slušatelji bili zadivljeni. Nijedan čovjek nije nikada izgovarao riječi kao što su bile Njegove, niti se ponašao s takvim kraljevskim dostojanstvom. Njegovo kazivanje jasno je i jednostavno i potpuno objavljuje Njegovu zadaću i dužnost svijeta. “Jer otac ne sudi nikomu, već je sav sud dao Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga posla. Jer kako što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi. Dao mu je i vlast da sudi, jer je Sin Čovječji.”
Svećenici i poglavari postavili su se kao suci da osude Kristov rad, ali On je izjavio da je i njihov Sudac i Sudac cijele Zemlje. Svijet je povjeren Kristu i preko Njega je dolazio svaki blagoslov od Boga palom ljudskom rodu. On je bio Otkupitelj prije kao i poslije svog utjelovljenja. U trenutku kad se pojavio grijeh, tu je bio i Spasitelj. Dao je svjetlost i život svima, i prema mjeri darovane svjetlosti svakome će biti suđeno. On koji je dao svjetlost, koji je slijedio dušu najnježnijim pozivima, težeći da je iz grijeha dovede u svetost, istodobno je i Zastupnik i Sudac. Od nastanka velike borbe na Nebu Sotona je održavao svoje djelo prijevarom, a Krist je radio na tome da objelodani njegove planove i slomi njegovu silu. On je stao nasuprot varalici i kroz sve je vjekove ćeznuo da otrgne zarobljene od njegove vlasti, On je Onaj isti koji će izreći sud svakom biću.
A Bog “dade mu vlast da i sud ćini, jer je Sin Čovječji”. Zato što je okusio pravi talog ljudske bijede i iskušenja i zato što shvaća slabosti i grijehe ljudi, zato što se umjesto nas hrabro suprotstavio Sotoninim kušnjama, i što će postupati pravedno i nježno s dušama koje su spašene Njegovom prolivenom krvi — zbog svega ovoga Sin Čovječji je određen da sprovede sud.
Međutim, Kristovo djelo nije bilo sud, već spasenje. “Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” (Ivan 3,17) Pred Velikim vijećem Isus je izjavio: “… tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život.” (Ivan 5,24)
Pozvavši svoje slušatelje da se ne čude, Krist je pred njima još šire otkrio tajnu budućnosti. “Dolazi, naime, čas”, rekao je On, “kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće — na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće — na propast.” (Ivan 5,28.29)
Ovu sigurnost budućeg života Izrael je tako dugo očekivao, nadajući se da će je dobiti prilikom Mesijina dolaska. Jedina svjetlost koja može obasjati tamu groba sada je zasjala nad njima. Samovolja je slijepa. Isus je povrijedio predaju rabina i nije se obazirao na njihov autoritet i oni nisu htjeli vjerovati.
Vrijeme, mjesto, prilika, snaga osjećaja koja je obuzela skup, sve se ujedinilo da Kristove riječi pred Velikim vijećem ućini još utjecajnijim. Najviša vjerska vlast cijelog naroda tražila je život Onoga koji je objavio sebe Obnoviteljem Izraela. Gospodar subote bio je izveden pred zemaljski sud da odgovara za kršenje zakona o suboti. Kad je tako neustrašivo objavio svoje poslanje, Njegovi suci promatrali su Ga sa zapanjenošću i bijesom; međutim, Njegovim se riječima nije moglo odgovoriti. Oni Ga nisu mogli osuditi. Poricao je pravo svećenicima i rabinima da Ga saslušavaju ili se miješaju u Njegov rad. Oni nisu dobili takvu ovlast. Njihove tvrdnje bile su zasnovane na njihovoj oholosti i bezobzirnosti. On nije htio priznati krivicu za koju su Ga optuživali, a niti dopustiti da Ga oni poučavaju o vjeri.
Umjesto da se ispriča za djelo zbog kojeg su Ga okrivili ili da objašnjava razlog svoga postupka, Isus se suprotstavio poglavarima i optuženi je postao tužitelj. Ukorio ih je zbog tvrdoće njihovog srca i nepoznavanja svetih spisa. Izjavio je da su oni odbacili Božju Riječ, budući da su odbacili Njega koga je Bog poslao. “Vi istražujte Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za me.” (Ivan 5,39)
Svaka stranica povijesti, propisa, ili proročanstava starozavjetnih spisa bila je obasjana slavom Božjeg Sina. Toliko koliko je bio božanska ustanova, cjelokupni sustav judaizma bio je jedinstveno proročanstvo Radosne vijesti. O Kristu “svjedoče svi proroci”. (Djela 10,43) Od obećanja danog Adamu, preko niza patrijaraha i Mojsijevog Zakona, nebeska veličanstvena svjetlost učinila je jasnim tragove Otkupiteljevih stopa. Proroci su gledali Betlehemsku zvijezdu — Šilo (kome pripada palica vladalačka), koji treba doći, dok su se budući događaji u tajanstvenom tijeku odvijali pred njima. Kristova smrt prikazana je u svakoj žrtvi. U svakom se oblaku kâda uzdizala Njegova pravda. Svaka truba oprosne godine oglašavala je Njegovo ime. U duboko dojmljivoj tajni Svetinje nad svetinjama nastavala je Njegova slava.
Hebreji su posjedovali svete spise i pretpostavljali da samo formalnom spoznajom riječi imaju vječni život. Međutim, Isus je rekao: “Ni riječi njegove nemate… u vama.” Odbacujući Krista u Njegovoj Riječi, odbacili su Ga i kao ličnost. “Ali vi nećete da dođete k meni”, rekao je On, “da primite život.”
Hebrejske su vode proučavale proročka učenja o Mesijinom kraljevstvu, ali činili su to ne iz iskrene želje da doznaju istinu, već s namjerom da pronađu dokaz koji će podržati njihove slavoljubive nade. Kad je Krist došao na način koji je bio suprotan njihovim očekivanjima, nisu Ga primili, a da bi opravdali sebe, pokušali su Ga prikazati kao varalicu. Kad su jednom stupili na tu stazu, Sotoni je bilo lako da jača njihovo protivljenje prema Kristu. Iste riječi koje su trebale biti primljene kao dokaz Njegova Božanstva, bile su protumačene protiv Njega. Tako su oni Božju istinu pretvorili u laž i što im je Spasitelj nepo-srednije govorio o svojim djelima milosti, utoliko su bili odlučniji u odbacivanju te svjetlosti.
Isus je rekao: “Ja ne uzimam slave od ljudi.” On nije želio utjecaj Velikog vijeća, ni njegovo odobrenje. Od njihovog priznanja nije mogao primiti nikakvu počast. Bio je odjenut čašću i vlašću s Neba. Da je želio, anđeli bi Mu došli odati počast; Otac bi opet posvjedočio Njegovo Božanstvo. Međutim, zbog njih samih, zbog naroda čije su vođe bili, želio je da hebrejski poglavari prepoznaju Njegov karakter i prime blagoslove koje im je donio.
“Ja sam došao u ime Oca svoga, a ipak me vi ne primate. Ako bi drugi došao u svoje ime, njega biste primili.” Isus je došao po Božjoj punomoći, noseći Njegov lik, ispunjavajući Njegovu Riječ i tražeći Njegovu slavu, a ipak Ga vode u Izraelu nisu prihvatile; međutim, kad bi drugi došli, prisvajajući Kristov karakter, a radeći po svojoj volji i tražeći vlastitu slavu, oni bi ih primili. A zašto? Zato što onaj koji traži vlastitu slavu privlači želju za samouzvišenjem kod drugih. Takvim pozivima Hebreji su se mogli odazvati. Oni bi prihvatili lažnog učitelja zato što bi laskao njihovoj gordosti odobravajući njihova mišljenja i predaju koju su gajili. Međutim, Kristovo se učenje nije podudaralo s njihovim predodžbama. Ono je bilo duhovno i zahtijevalo je žrtvovanje sebe, i zato Ga nisu primili. Oni nisu poznavali Boga i Njegov glas kroz Krista bio je glas stranca.
Ne ponavlja li se to isto i u naše doba? Zar nema mnogih, čak vjerskih voda, čija su srca toliko otvrdnula na glas Svetoga Duha da više ne mogu prepoznati Božji glas? Zar oni ne odbacuju Božju Riječ da bi mogli održati vlastitu predaju?
“Jer, kad biste vjerovali Mojsiju”, rekao je Isus, “vjerovali biste i meni. On je, naime, o meni pisao. Ali ako ne vjerujete njegovim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?” Isus je govorio preko njihovog velikog vode, i oni bi Ga morali prepoznati u Kristovom učenju. Da su vjerovali Mojsiju, vjerovali bi Njemu o kome je Mojsije pisao.
Isus je znao da su svećenici i rabini odlučili oduzeti Mu život; pa ipak On im je jasno protumačio svoju zajednicu s Ocem i svoj odnos prema svijetu. Vidjeli su da njihovo suprotstavljanje nije imalo nikakvog opravdanja, a ipak nisu ugušili svoju ubilačku mržnju. Obuzeo ih je strah dok su bili svjedoci uvjerljive sile koja je pratila Njegov rad, ali oni su se oglušili na Njegove pozive, sami sebe zatvorivši u tamu.
Oni su bili potpuno neuspješni u potkopavanju Isusova autoriteta i odvraćanju poštovanja i pažnje ljudi, od kojih su mnogi vjerovali Njegovim riječima. I sami su poglavari osjećali duboku osudu dok je On osvjedočavao njihovu savjest o krivici; ipak ih je to još više ogorčilo protiv Njega. Odlučili su Mu oduzeti život. Razaslali su glasnike po cijeloj zemlji da opominju narod protiv Isusa kao varalice. Razaslali su uhode da motre na Njega i izvješćuju o tome što govori i radi. Dragi je Spasitelj sad doista stajao pod sjenkom križa.



Pretraživanje

Knjige Elen Vajt

Elen Vajt citati

Facebook
Ako si na facebooku i želiš da skoro svakodnevno čitaš citate od Elen Vajt i da ih komentarišeš, možeš se sprijateljiti sa Elen Vajt citati